Autor: Tom Hess
Je li ti ponekad teško ostati fokusiran i motiviran za vježbanje sviranja gitare? Većina glazbenika koje poznajem (uključujući i mene) imali su barem jedan značajni period u svom životu kad su iskusili glazbeni burnot – generalni osjećaj nedostatka inspiracije, dosade ili, jednostavno, lijenosti! Ne govorim nužno o ljudima koji su izgubili interes za glazbu, već pričam o ljudima koji ju vole, ali se bore sa održavanjem fokusa na istoj razini kroz određeni period tijekom njihovih života. Dopusti da prikažem dva primjera – primjer srednje naprednog gitarista i primjer profesionalnog glazbenika.
Ovo je izvadak iz e-maila koji sam primio od srednje naprednog gitarista:
“…počeo sam svirati gitaru sa 14 godina, nakon što sam vidio prijatelja kako svira. Bio sam jako impresioniran u tom trenutku, zaljubio sam se u gitaru.
Moj prvi cilj bio je postati bolji od mog prijatelja, pa sam radio naporno na tome. Nekada se šest ili više sati dnevno nisam mogao odvojiti od gitare. Svako jutro nakon buđenja, uzeo bi gitaru u ruke i svirao sve do popodneva kada sam morao krenuti u školu. Primijetio sam veliki napredak! Ubrzo sam postao bolji od prijatelja, a znao sam da je do tog došlo zbog ‘efektnog vježbanja gitare i napornog rada’.
Počeo sam shvaćati kako je veliki napredak došao u kratko vrijeme, pa sam počeo postavljati velike glazbene ciljeve. Bio sam tako sretan i uzbuđen jer sam znao kako velik mogu postati ako nastavim vježbati kao što sam vježbao dotad. Počeo sam svirati gaže svugdje po državi, male i velike gaže, i napredak je bio odličan.
U zadnjih nekoliko tjedana kao da ne mogu uzeti gitaru u ruke. Ponekad prođu dva dana bez da ju uopće dodirnem. Kao da sam izgubio “žudnju” za sviranjem, ali znam da nije to u pitanju. Nekako je teško objasniti, duboko u srcu želim svirati gitaru, ali jednostavno to ne radim. Postanem frustriran kad se to dogodi. Kao da mi je odjednom sviranje gitare dosadno, iako to još uvijek volim. Što da radim?”
Sljedeći primjer također je izvadak iz e-maila kojeg sam primio:
“Pozdrav! Mnogo sam napredovao otkad smo započeli lekcije. Čak je i moja supruga, koja ne zna ništa o glazbi, primijetila veliku promjenu u mom sviranju. Moj novi album skoro je završen i mnogo je bolji od prvog, a ubrzo se spremamo i za turneju. Iako su nova sola na gitari mnogo teža, sada imam mnogo više samopouzdanja i uvjeren sam da ću ih svake noći izvoditi bez problema koje sam imao na turneji prošle godine. Pogađaš, sada sam na novom levelu i NAPOKON je moja vještina na razini koja je potrebna za izvođenje uživo! Tako da vjerojatno misliš “misija završena, izazov riješen, pobijedio sam”. Sve je ispalo odlično, zar ne? E, pa i ne baš. Da, stvari nikad nisu bile bolje što se tiče moje karijere ili mojeg sviranja, ali sada imam izazov koji nikako ne mogu riješiti. Upravo je to razlog zašto ti šaljem ovaj e-mail. Sve stvari koje sam htio da se dogode, već su se dogodile ili se sada događaju, a ja još uvijek nisam ispunjen. Nije stvar u tome da želim još više uspjeha. Ne znam točno što je to što sada želim. Samo sam siguran u to da se ne mogu dalje forsirati. Dosegao sam plato, ne u mojoj karijeri, ne u svojem sviranju, dosegao sam plato u mojem umu koji mi ne dopušta da pronađem snagu da i dalje radim na sviranju. Možda sam postigao određeni level na gitari i osjećam kao da sam završio s tim, kao da ne trebam postajati ništa bolji zato što sam već dovoljno dobar. Došao sam ovako daleko i sad radim veće stvari. Da budem iskren, osjećam se kao da sam „izgorio“ glede gitare. Još uvijek volim biti glazbenik i život kakav mi to omogućuje! Ali ne mogu sam sebe motivirati za daljnji razvoj i dostizanje novog glazbenog levela. Imam osjećaj kako samo trebam osigurati da bend ostane u dobrom stanju u kakvom je trenutno. Ne znam ima li ti sve ovo uopće ikakvog smisla, jer ni sam sebi ne zvučim smisleno. Još uvijek volim gitaru, ali sam „izgorio“. Ova kontradikcija me živoga izjeda! Želim biti najbolji, ali ne trebam biti nimalo bolji, pa zašto ne mogu pronaći mentalnu energiju i postići to…molim te, oprosti na mojem razbacanom pisanju, ti si jedan od troje ljudi s kojima mogu pričati o ovome. I, što doktor kaže? Postoji li kakav lijek u tvojoj torbi s trikovima? Daj, čovječe, napiši mi recept! Jesi li ti prolazio kroz ovakvo nešto?”
Dok čitaš ove odlomke pojedinih gitarista, što si čuo (ili što nisi čuo) u njihovim riječima što bi mogao biti korijen njihovih problema? Mogao bih ti sačuvati par minuta i jednostavno ti reći što ja mislim da je pravi odgovor, ali mislim da smo oboje (ti i ja) puno više zainteresirani za to što ti sam misliš da je njihov glavni problem. Zato te pozivam da odvojiš par minuta (ili koliko god dugo trebaš) i da razmisliš o tome samostalno prije nego što nastaviš čitati ostatak ovog članka. Zato, molim te, sada prestani čitati, razmisli o tome i onda nastavi na sljedeći paragraf.
Oba gitarista, čije smo probleme čuli, imala su značajne ciljeve i izazove na koje su bili fokusirani i koje su postigli. U oba slučaja bili su predani postizanju svojih ciljeva i to je bila snažna motivacijska moć, koja im je dobro poslužila – do jednog trenutka. Jednom kad su ciljevi u suštini postali postignuti, motivacija je brzo nestala. Oba su gitarista iznimni ljudi jer su zapravo imali dovoljno ustrajnosti i dovoljno snažnu radnu etiku da manifestiraju svoje glazbene ciljeve u fizičku stvarnost. Mnogi ljudi sa sličnim ciljevima ne bi imali istu snagu da naprave takav posao, vjerojatno bi „izgorili“ i prije no što bi postigli svoje ciljeve. Dakle, što je onda odgovor? Zašto se neki ljudi muče da nastave naprijed, iako znaju da imaju mogućnosti i želju da postignu više? Ukratko, što je uzrok njihovog burnouta do kojeg je došlo nakon određenog trenutka?
Kad sam odgovorio obojici, u suštini sam im rekao da vjerujem kako je njihov problem u tome što nisu imali dovoljno snažne razloge da krenu naprijed iza trenutka burnouta. Mnogo je teže natjerati se da radimo nešto svaki dan ako nemamo dovoljno snažne razloge zbog kojih to radimo. Izazove u životu je puno lakše prevladati kad su svrha i razlozi dovoljno važni, dovoljno živopisni i dovoljno hitni unutar nas.
Gitarist iz prvog primjera je imao dovoljno snažan razlog da dođe do određenog levela, ali što se dogodilo nakon tog? Doživio je burnout jer je obraćao pozornost samo na cilj koji ga nije ispunio nakon što je postignut. Nije postojao bitniji i viši cilj u njegovom umu koji će mu zaista dati energiju i želju za daljnjim razvojem. Svirati bolje od nekog drugog jednostavno nije dugoročno dovoljno moćan razlog.
Gitarist u drugom primjeru imao je veće i snažnije ciljeve nego prvi. Pošto znam mnogo o ovoj osobi, također shvaćam njegove osobne razloge iza tih ciljeva i oni su bili/jesu dovoljno snažni – iz tog je razloga i uspio.
Ali s druge strane, osim ciljeva koji se sastoje od uspješne profesionalne glazbene karijere i postajanja vrhunskim glazbenikom, ima i druge ciljeve, ali ti ciljevi nisu bili podržani sa dovoljno snažnim, dovoljno živopisnim ili dovoljno hitnim razlozima – upravo je to jednostavan razlog zbog kojeg je doživio burnout. Kao njegov prijatelj, razgovarali smo mnogo o ovome i drago mi je da mogu izvijestiti kako se on mnogo više fokusirao na svoje razloge i kako je nastavio u smjeru daljnjeg glazbenog razvoja (kako umjetničkog tako i profesionalnog).
Jedan od mojih najdražih citata o postignuću dolazi od Tony Robbinsa: “Ako imaš dovoljno velike razloge, možeš postići praktički bilo što.” Ova izjava snažno je utjecala na moj život od trenutka kad sam je prvi put čuo u travnju 2005. godine.
Tvoji razlozi zašto želiš to što želiš vjerojatno su različiti od razloga glazbenika u primjerima, od mojih, kao i od razloga tvojih prijatelja ili bilo čijih razloga. Tvoji razlozi su osobni i specifični samo za tebe. Ali kakvi god ti razlozi bili, fokusiraj se na njih svaki dan i ako još uvijek nisi dovoljno motiviran da poduzmeš akcije koje trebaš, to ne znači da si lijen – to samo znači da trebaš pronaći dovoljno snažan cilj, potaknut sa dubljim, snažnijim i živopisnijim razlozima.
Da, tako je jednostavno.
